2025-06-14 Do sada pročitan 769 puta

Postoje dva trgovačka imena koji dijele jednu zajedničku osobinu: gdje god ih spomenete na kugli zemaljskoj, ili bilo kojoj ljudskoj svemirskoj stanici, svi će za njih znati! Prvo je jedno američko bezalkoholno osvježavajuće piće, a drugo je Harley Davidson! Zato ih mnogi eminentni svjetski ekonomisti smatraju jedinim pravim brendovima!

A kada Harley (zašto svi vole ispuštati nesretnog Davidsona??) organizira party, to se ne propušta! Bilo da se radi o partiju lokalnog gradskog dilera ili svjetskom HD megapartiju koji se održava svakih pet godina, uvijek se radi o spektaklu! Razlika je samo u broju posjetitelja, veličini pozornice i broju izvođača.

I tako, tog četvrtka popodne kopam po podrumu tražeći moju kamp opremu: šator, luftić i pumpu za njega, vreću za spavanje, šatorsko krilo… Nekada davno, prije petnaestak i više godina, sve to sam imao uredno spremljeno u nekoliko torbi, školskih torbi koje sam uzeo mojim klincima kada su ih rashodovali. No, vrijeme napravi svoje i ti dijelovi su se raspršili po podrumu. U petak ujutro odlazim po Dragicu, uz malo kombinatorike te pokušaja i pogrešaka, montiram opremu i odlazim na posao, a u jedan popodne već jezdim autocestom prema Rijeci. Odlučujem se za ovu „brzu“ opciju, iako cijelim putem ne prelazim stotku.

Prvi pit stop je na odmorištu Ravna Gora – sada se nekako drugačije zove – gdje mrknem ogromnu kremšnitu i popijem kavu. Idući pit stop  su Vrata Jadrana, sladim se hamburgerom i krumpirićima. Postoji nekoliko jela na koja bih se mogao navući, ako već nisam, a jedno od njih su hamburgeri. Ljubav prema hamburgerima je jedna od mojih ljubavi na prvi ugriz, a datira još od davne '82. (?), kada me, negdje u Belgiji, Nathalie-in stari vodi u jedan fast food u kom doživljavam pravo gastronomsko otkrovenje biblijskih razmjera.

Spuštam se prema Opatiji, prolazim sva ta mjesta Opatijske rivijere, izlazim na takozvanu Plominku i lagano, rekli bi, s noge na nogu, dolazim do Labina. U Raši samo bacam pogled na glavni ulaz u grad i po koji put si dajem obećanje da moram, ali mo-ram posvetiti više vremena ovom remekdjelu međuratne talijanske arhitekture!

Nižu se istarska mjesta čudnovatih imena … kad li, eto mene na ulazu u Medulin! Ali ne samo mene! Tu se slijevaju kolone motora, mahom Harley Davidsona, a brigada prometnih redara pokušava održati kakav-takav red na raskršćima i kružnim tokovima. Uglavnom, ako niste rezident ili nemate rezervaciju smještaja na području Medulina, autom ne možete ući. Prava okupacija!

E sad, kuda krenuti, kojom cestom ići? Slijedim jednu grupicu motorista na HD-ima u nadi kako će me odvesti do centralnog događanja. No, putem se neki odvajaju, i na kraju ostajem sam samcat u nekom naselju. Zovem Ivanu i molim ju da mi pošalje koordinate kampa, palim navigator i shvaćam da sam vrlo blizu, možda kilometar od ulaza!

Prijavljujem se na recepciji, dobivam pločicu s brojem parcele i nalazim ju, opet uz malo lutanja. Brzo podižem šator i uzimam luftić i baterijsku pumpu. Nakon dvadeset i pet minuta kineska Temu pumpa ga uspijeva napumpati.

Na parceli do mene stari VW kombi, računam, ima u njemu pola stoljeća, ali sređen u neku vrstu polukampera. Nije trebalo dugo i sjedim s mojim susjedima i novim prijateljima, vlasnicima kombija, Jelenom i Ivanom te trkeljamo o svemu i svačemu. Blažena moja blagoglagoljivost. Sa svima mogu o svemu osim o jednoj tabu temi – nogometu! Zašto tabu? Jednostavno – o nogometu znam jedino da dvadeset i dva igrača ganjaju loptu! Oko deset navečer ipak odlučujem otići do centra zbivanja. Prolazim kroz vašar sa svim mogućim dodacima koji bi nekom bajkeru mogli pasti na pamet. Jakne, prsluci, rukavice, nakit, auspusi, ukrasi za motore, kacige, bisage, torbe… ma nema čega nema! I što je najvažnije – za svakoga ima ponešto! Nitko ne može reći da mu je preskupo! Kožne rukavice od 20 do 200 ojra! Kožni prsluci od 35 do 500, i tako sa svime!

Zovem Kikija i nakon malo traženja nalazim njega i ekipu kod Zida smrti - velike bačve u kojoj čovjek vozi motor po unutrašnjoj strani cilindra. Piva i osrednji hamburger, malo ćakule i lovačkih priča i odlazim u šator. Sutra je novi dan.

Jutro prvo. Susjedi mi kuhaju kavu! Oni odlaze na neki buvljak u Pulu, a ja u dućkas po doručak. Što reći, tih dva kilometra do dućana, gdje god je malo slobodnog mjesta sami Harleyi i tek gdje-gdje ugledam neku drugu marku. U jedanaest kreće veliki defile iz Pule tako da želim riješiti dućan i doručak prije toga.

Mesni doručak i kruh! Doručak mojih mladih kamperskih dana! Gastro povratak u drugu polovicu prošlog stoljeća! Križam ga nožem kupljenim na Jakuševcu i uživam kao praščić! Ne u mesnom doručku! Ne! Uživam u uspomenama koje samo naviru! Opet imam 18, opet sam negdje s ruksakom i vrećom za spavanje i opet jedem mesni i nitko u kampu sretniji od mene!

Sredinom prijepodneva sjedimo nas desetorica na terasi neke birtije i napeto čekamo taj defile. Ne, namjerno nisam htio sudjelovati – htio sam gledati taj spektakl! Htio sam da tisuće motora prolazi kraj mene, meni za zabavu! Kada si u defileu, možda si faca, ali vidiš samo tih nekoliko motora ispred i to je to!

I eno ih, prvo policija, pa redari, pa zastave i onda bujica Harley Davidsona! Nema mi boljeg opisa od – bujice! I prolaze, i prolaze, i prolaze, desetci, stotine, tisuće njih! Da, da, odluka je bila dobra – stajati sa strane i gledati! To se rijetko kada viđa! Trideset i pet minuta! 'Alo ljudi! Trideset i pet minuta prolaze kraj mene!!! Računam – u meni se budi fizičar – kolona je duga 10 do 15 kilometra! Prvi su već u Medulinu kada su zadnji kretali ispred Arene! Sav ushićen, najradije bih, kao klinac, skakutao i pljeskao ručicama!

Putem prema kampu kupujem nekoliko piva i stavljam ih u frižider mojih susjeda. Neka im se nađe. I kaj sad? Po Kikijevim uputama, odlazim do jedne plaže u sklopu kampa i ulazim u prohladno more. To je ona situacija kada biste vrištali pri ulasku, ali se poslije ne date van. Opojna vas hladnoća hipnotizira i obuhvati, zgrabi i ne pušta! Polako vas prožima, prolazi tijelom i znate da bi trebalo biti bolno i neugodno, ali ne, nije, živčani završetci su anestezirani i samo uživate, i uživate i, naprosto ne želite izaći!

Navečer opet švrljam vašarom i ne mogu odoljeti – kupujem jedan kožni motoristički prsluk, onaj s kožnim vezicama na bokovima. Ne mogu odoljeti prslucima! Oni su valjda moj fetiš. Navečer opet piva s društvom iz Chopperi.hr, ali bez hamburgera jer smo popodne bili na jako dobrom roštilju. Slušam koncert, još jedno pivo i u jednom trenutku mi je dosta. Pozdravljam se s društvom i odlazim u šator. Kad li tamo neugodno iznenađenje – luftić je napola ispuhan! A ne, ne da mi se vaditi pumpu i napuhavati ga.

Ujutro se budim na gotovo praznom luftiću – s godinama je postao porozan – znači, vrijeme je za novi. Pakiram se, pojedem još jedan mesni s kruhom, pozdravljam se s mojim novim prijateljima i krećem put Raše i Labina. Pred Rašom motorist leži na cesti, nekoliko ljudi oko njega. Friška nesreća. Što sada, organiziram jednog prisutnog i reguliramo promet do dolaska policije. Krećem dalje i u Vozilićima skrećem lijevo prema Boljunu.

Vožnja Boljunskim poljem evocira uspomene na dane letenja bezmotornim zmajem, na Državna prvenstva u zmajarenju, na predivne dane provedene u ovom dijelu Istre.

Roč. Još jedno, ne samo općenito, nego i meni povijesno značajno mjesto. Parkiram Dragicu pred mojom omiljenom birtijom, Caffe barom Roč. I za njega me vežu predivne uspomene. Ne znam dolaze li još u njega zmajari i paraglajderisti, no ja sam danas, naprosto morao doći. Ne zadržavam se predugo, želi posjetiti još jedno, za mene značajno mjesto!

Dragica lagano svladava uspon na Učku, lakše od mene. Zaustavljam se kraj izvora zvanog Voda Josipa II. Nisam siguran u pitkost pa preskačem taj dio.

Vrh Vojak, 1396 metara nadmorske visine, zmajarska rampa je još tu - koliko li sam samo puta poletio s nje, koliko li sam puta letio iznad vrha, iznad ovog dijela Istre… No, to su sada samo lijepe uspomene i pokoja fotografija. Dva bjeloglava supa, kao da me pozdravljaju svojim preletom. I vrijeme za konačni povratak.

Još jedna kava na Vratima Jadrana, provjera opterećenosti cesta i pada odluka da do Karlovca idem autocestom, a od Karlovca starom, preko Jaske. I bila je to dobra odluka!

Na kraju, kaj reći? Bio je to predivan izlet, nabijen emocijama i protkan uspomenama, kao što je, uostalom i svaki moj odlazak u Istu.

A sada te, dragi moj čitatelju, prepuštam uživanju u maloj galeriji fotografija s ovog putovanja.

 

Spremni za polazak!

 

Na Vratima Jadrana, prostorna gustoća motora na cestama i odmorištima raste!

 

Pumpam luftić… Potrajalo je.

 

Dragica uz šator. Moj dom iduća dva dana!

 

Pogled na more.

 

VW kombi iz '78 ili '79, ne mogu se više sjetiti.

 

Modeli motora mojih susjeda.

 

Vašar noću.

 

Motori, motoristi, bajkeri…

 

Glavna pozornica.

 

Izgleda da su se HOG-ovci - vlasnici Harleya, sjatili iz cijele Europe, i dobrog dijela ostatka svijeta.

 

Ovaj je iz Portugala.

 

Noćna vinjeta 01

 

Noćna vinjeta 02

 

Noćna vinjeta 03

 

Noćna vinjeta 04

 

Mesni doručak za doručak.

 

Jedna od zanimljivijih prerada.

 

Harley Davidson ulazi i u neke druge motorističke niše. Putni motor, uglavnom sam čuo samo dobre recenzije.

 

Jednoga dana, kada više ne budem mogao baratati dvokotačem, nabavit ću nešto ovakvo!

 

Gdje god pogledaš – svuda motori!

 

Samo isprobavam… J

 

Nisam dobio Road Kinga, ali HD sunčane naočale jesam!

 

Defile 01

 

Defile 02

 

Defile 03

 

Defile 04

 

Defile 05

 

Defile 06

 

Defile 07

Konačno motor koji nije Harley Davidson!! BMW oldtimer!

 

Opet motori!

 

More motora!

 

Još malo motora!

 

E sad, HD putni enduro… Ne znam, radije bih Road Kinga Classica.

 

Spremni za povratak!

 

Dolina Raše

 

Dragica

 

Istrijani čuvaju svoju povijest!

 

Prometna nesreća na ulazu u Rašu. Motorist je preživio.

 

Kojim putem poći? Skrećem nalijevo!

 

Boljunsko polje, pogled na Učku.

 

Boljunsko polje, pogled na grad Boljun.

 

Moja omiljena birtija u Roču. Ljubazni domaćini, ljubazni gosti, mnoštvo predivnih uspomena… Dragi putniče namjerniče, ako trebaš samo kratki odmor i okrepu, to je pravo mjesto!

 

Unutrašnjost starog grada Roča.

 

Voda Josipa II. Nisam pio, a kaj ja znam… možda je i pitka. No, hladovina je duboka!

 

Vrh Vojak na Učki i vidikovac.

 

Zmajarska rampa. Opet naviru sjećanja…

 

Pogled na Kvarner i Rijeku.

 

Još jedna vinjeta s Vojaka.

 

Pogled prema jugu Istre.

 

Google Maps kaže da je to bilo oko 600 kilometara. Dodajem: predivnih 600 kilometara!