2018-05-13 Do sada pročitan 3666 puta

Slike: Ernest Risek, Roman Krsnik i ja

Kad netko položi ispit za pilota, kaže se da je dobio krila. Ja sam svoja zmajarska krila dobio jedne daaavne 1989. godine, ali sjećam se tog svog prvog leta s pedeset-metarskog brda kraj Kupljenova kao da je bio prije pet minuta, svake travke ispod sebe, svakog krtičnjaka…

Sad me muči jedna stvar: što se kaže nekome tko je položio ispit za ronioca? Da je dobio peraje? Ehm…

Jedan od mojih travanjskih odlazaka u Aquae Vivae je bio koban – Đurđica me nagovorila da probam demonstracijsko ronjenje u ronilačkom klubu Zaron. Znao sam da to neće završiti dobro. I nije. Već u svibnju sam krenuo na tečaj.

I tako, tog svibanjskog utorka dolazim u Aquae Vivae na svoj prvi sat tečaja ronjenja u otvorenim vodama. Tamo me već čekaju instruktor Bogdan i moja classmate Lorena. Teorija, teorija, srećom lako razumljiva jer se temelji na fizici. Nije to neka teška znanost, ali je nužna. Ma sve se svodi na tlakove plinova i tekućina.

Kako god, praksa je ipak ono zbog čeka sam došao. Bogdan i Lorena, ona je tu već veteranka, ali sada formalno prolazi tečaj, kompletiraju opremu, a ja tapkam za njima…

Kompletiranje opreme

Opet malo teorije, kako rade i čemu služe pojedini dijelovi opreme. Znakovi komunikacije pod vodom, što ćemo raditi, koje vježbe. Sve to ovdje, na suhome izgleda jednostavno, no tamo dolje će okruženje biti nešto malo složenije.

Instruktor Bogdan Celinić objašnjava čemu služe pojedini dijelovi ronilačke opreme.

Lorena i ja

Četiri dana škole u bazenu su proletjela. Više mi nije problem skinuti masku pod vodom i ponovo je vratiti te napuniti zrakom, mogu skinuti opremu i vratiti je nazad, znam što treba ako moj partner ostane bez zraka, naučio sam kako kontrolirati plovnost.

U plavetnilu bazena....

Sada još samo trebam napraviti morski uron!

Mošćenička Draga, nedjelja, sredina prijepodneva, nas četvero dolazimo u ronilački centar kod Emira. Lagana trema koja ima trend porasta, još malo i zaronit ću u plavetnilo Jadrana! Nije me toliko strah plavetnila, ni Jadrana, strah me onih 18, 20 metara i kompenzacije tlaka u ušima. Zašto me je strah? Zadnjih pola stoljeća ronim na dah, potvrđeno sam zaronio na 10 metara dubine, bilo je možda i dubljih, ali ovo sam testirao u Modroj spilji zaronivši ispod „mostića“. I znam kako sam imao problema s kompenzacijom tlaka u ušima, ali i sa sinusima. Što ako se to ponovi? Što ako zbog toga ne budem mogao… Nenenene, neću sad o tome. Ali onaj crv treme lagano rovari…

Priprema ronilaca, Mošćenička Draga

Bogdan me upoznaje s Emirom i još nekim roniocima koju su se tamo zatekli. Gledam ih kako slažu opremu i spremaju se za uron. Huh!

Vadimo našu opremu iz auta, Bogdan dogovara s Emirom za boce te odijelo za mene. Dobivam i dodatni prsluk. Bolje da mi je toplije nego da se smrzavam.

Pokušavam kompletirati svoju opremu: kompenzacijski prsluk, regulator, bocu, peraje, šlape, sad vidim kako je jedna više, a druga niža, no barem su istog broja, masku, jel mi još nešto fali? Da, pojas s utezima…

Prvo dodajem utege na pojas. Potom pričvršćujem bocu na kompenzacijski prsluk kojeg svi zovu jacket. Provjera je li dobro pričvršćena. Montiram regulator. Isprobavam radi li usnik kako treba, ne mogu udahnuti, znači da je ispravan. Prikapčam cijev za napuhavanje kompenzacijskog balona u jacketu i otvaram ventil na boci. Komprimirani zrak trzajem jurne u crijeva. Stavljam usnik u usta, mogu disati, radi dobro, probam napuhati jacket, radi i to. Zatvaram ventil.

Oprema spremna.

A ja?

Moram obaviti interni razgovor sa samim sobom.

Znam to iz letenja. Sve može biti idealno, od vremenskih prilika do letjelice, ali ako ja nisam idealan, ako ne dobijem odobrenje unutrašnjeg Nebojše, nema letenja.

I kaže mi unutrašnji Nebojša: roni!

Nosim jacket s bocom do mola, nije baš mol, nešto takvo, betonirana terasa na stjenovitoj obali za ulaz i izlaz ronioca. Polegnem bocu i vraćam se po ostalu opremu. Navlačim ronilačko odijelo, dodatni prsluk, obuvam čizmice različite visine ali istog broja, uzimam masku, peraje i pojas s olovom te se vraćam nazad, do one terasice…

Još jedna kontrola opreme, otvaram ventil boce s komprimiranim zrakom, otpuštam naramenice i bacam to sve u more. Obuvam peraje, stavljam masku oko vrata i zakoračim u plavetnilo. Dobro, nije baš plavetnilo. Ima jedno tri-četiri metra do dna. Uvlačim se u vezove prsluka, provizorno se zakapčam, na dnu ću kasnije sve pritegnuti i podesiti. Otplivam do terasice, uzimam pojas s olovom i vežem ga.

Spreman!

Naša mala grupa spremna za uron....

Dolazim do naše male grupe, instruktor Bogdan, classmate Lorena i njen brat Ernest, već ronilac. Bogdan daje znak za spuštanje. Svi ispuštamo zrak iz jacketa, oni zaranjaju, a ja, ja ostajem plutati na površini!

Ispuštam sav zrak iz jacketa, ali i dalje plutam!

Ma kako? To nije pošteno!! Ovo treba biti moj prvi uron, pravi uron, a ja plutam!

Gledam ih dolje na dnu i čekam da netko baci pogled prema površini i vidi me bespomoćnog, plutajućeg!

Bogdan izranja i objašnjavam mu što se dešava, naprosto ne mogu dolje! Neće!

Hvata me za naramenicu jacketa, ispušta zrak iz svog jacketa i povlači za sobom u bezdan… na tri-četiri metra. Hvatam se za stijenu na dnu kako ne bih isplutao, on poziva Ernesta, uzima nešto njegovog olova i trpa u džepove mog jacketa, nije dosta, odnekud vadi još malo olova i ugura u džepove. Osjećam kako me gravitacija lagano pritišće na dno. Po izronu saznajem da sam po sebi imao oko dvadeset kilograma olova. Sada mi to omogućuje kontrolu plovnosti.

Pritežem opremu, zakopčavam ono što još nisam zakopčao, gledam u kombinirani instrument kojeg mi je Bogdan dao, a sada je na mojoj desnoj ruci, no nisam siguran što ti brojevi znače. Jedno je sigurno dubina, ali koje?, prepoznajem samo temperaturu, a ostali?, je li to malo m metar ili minuta? Ma nebitno, to sada, ovdje, u ovom trenutku uopće nije važno! Samo jedna stvar je važna: ja sam u Jadranskim dubinama! Pet, možda šest metara… Bez problema kompenziram tlak u ušima. Sinusi ne reagiraju…

Ronimo u grupi, zbog cvjetanja mora vidljivost je loša, ne veća od deset metara. Nebitno. Danas nebitno. Ronim! Pratim Bogdana, gledam gdje je Lorena jer je ona danas moja partnerica koja bi uvijek morala biti tu negdje, ne više od metra udaljenosti. Nije da mi to baš stalno uspijeva…

Bogdan se svako malo okreće prema nama i „pita“ jesmo li dobro. Spojenim palcem i kažiprstom potvrđujemo. Lagano idemo sve dublje, na kompenzaciju sam zaboravio, očito sam to počeo raditi na nesvjesnom nivou. U jednom trenutku je naglo zahladilo, temperatura je naglo pala za nekih pet-šest, možda i više stupnjeva! Termoklina! Granica između toplog površinskog sloja i hladnog dubljeg. Tih termoklina može biti nekoliko.

Bogdan se okreće prema nama i prstima pokazuje dvadeset i pet. Znači li to da smo na dvadeset i pet metara dubine? Dvadeset i pet? Ajme! I osjećam se sasvim normalno!

To me opušta. Kao kada klavirista na debitantskom koncertu u Lisinskom dobije pljesak nakon prve odsvirane sonate!

Gledam oko sebe, gledam gdje sam, vidno polje se proširilo, nije više suženo na Bogdana i Lorenu. Stijene, ribe, alge, mutno more… I drugačije boje. Bogdan i Lorena izgledaju kao vampiri, blijedo plavo-zeleni… Crveni spektar je nestao. Na dvadeset i pet metara je sve u plavo-zelenim tonovima.

Provlačimo se kroz pukotinu u stijeni. Prvo sam s nekim dijelom opreme zapeo za dno, a potom bocom za strop. Ali prolazim. Ludnica….

Odjednom je temperatura skočila. Očito se vraćamo, izranjamo. Zadnjih pet minuta se muvamo u „plićaku“, na možda pet metara dubine. Bogdan traži raport stanja zraka. Ja imam još samo 20 bara. Dakle, potrošio sam cijelu bocu, skoro 200 bara u manje od sat vremena! Mora da sam udisao kao morž!

Ponovo površina, sunce, nebo, oblaci i moj osmjeh!

Skidam pojas s olovom i peraje te krećem prema stepenicama za izlaz. Kako se penjem i izlazim iz vode oprema postaje sve teža. Zadnjih nekoliko stuba mi Ernest pomaže pridržavajući bocu.

Uzimam peraje i pojas s utezima te teturam stepenicama prema ronilačkom centru. Na meni je brat-bratu četrdeset kilograma ronilačke opreme.

A iza mene moj prvi uron. Prvi pravi! U plavetnilo Jadrana!

Drugi uron je bio nešto plići, tek 18 metara i nekoliko minuta kraći od prvog. Sve prema ronilačkoj tablici. Naravno, i tehnički bolje izveden. Veći dio vremena uspijevam biti uz Lorenu, moju ronilačku partnericu, trošim znatno manje zraka, lakše kontroliram plovnost.

Izron, pranje opreme i test! Pedeset pitanja, samo pet netočnih.

Škola je gotova. Položili smo.

S lijeva na desno: ja, Kristijan Tepeš, Roman Krsnik, Bogdan Celinić, Iva Brtan, Vesna Juranić i Lorena Risek

Jesam li ja to sada dobio svoje peraje?